REGISTARSKE
PLOČICE
VOZILA
not so long ago, in a garage pretty close by...


movie 2 min

... a kako je počelo?

Ne sjećam se, no u knjigama i na netu mogu se naći informacije o počecima automobilizma i uvođenju registarskih oznaka. U Zagrebu postoji ulica Ferdinanda Budickog, imenovana 1993. godine po čovjeku nemirna duha, rođenog u Zagrebu 1871. godine, a koji je u gradu svoga rođenja i umro kao osamdesetgodišnjak 1951. godine.
Zvali su ga "pionirom tehničkih sportova". Nakon majstorskog ispita za strojara, radio je u Münchenu i Nürnbergu za »Siemens«, u Berlinu, Grazu, Budimpešti...

dućan . Ferdinand Budicki otvorio je u Zagrebu 01.ožujka 1898. godine mehaničarsku
. radionicu i trgovinu šivaćih strojeva i bicikla "K touristu", kasnije 1910. i
. zastupništva poznatih tvornica automobila kao što su »Puch« »Ford«, »Daimler«.
. Zastupnik Forda bio je punih 18 godina, sve do nadozeće svjetske krize 1929. te napušta trgovinu automobilima. Trgovina bicikla, tricikla, šivaćih strojeva i automobila bila je u Gundulićevoj 2 na uglu Ilice, gdje je 1907. podignuta zgrada banke u čijem se prizemlju kasnije dugi niz godina nalazila poznata zagrebačka kavana Corso. Na biciklu marke "Puch" prešao je 17.323 kilometara tijekom osmomjesečnog putovanja po Europi i sjevernoj Africi 1897. godine.

Kakav je već bio, dobio je naziv "huncut", što se može prevesti kao "vragolan" u pozitivnom smislu, osoba koja se bavila raznoraznim poslovima i vještinama vezanim za prometna sredstva u gradu Zagrebu.

Ferdinand Budicki i Opel - 1904. Budicki je uvezao još nekoliko automobila marke ULTRAMOBILE koje su otkupili uglednici onog vremena
- godine 1901. dovezao je u Zagreb prvi automobil marke »Opel (tek su 1886.g. njemački konstruktori Gottlieb Daimler i Karl Benz konstruirali prvi "pravi" automobil iako su prvi pokušaji stvaranja automobila poznati znatno ranije)«
- osnivač je prvih hrvatskih biciklističkih i automobilističkih klubova : 1906. u Zagrebu je osnovan prvi hrvatski automobilni klub sa 18 članova
- 1908. Prvi hrvatski automobilni klub sudjelovao je u organiziranju ocjenske vožnje za austrijski auto-klub na dionici kroz Hrvatsku, od Zagreba do Boke Kotorske i natrag preko Dubrovnika, Splita i Plitvica do Rijeke
- gospon Budicki osniva 1910. prvu auto školu u Zagrebu
- osnivač je taxi-službe
- sudjeluje na auto i moto utrkama u Europi
- okušao se u letenju balonom Turul prvi puta 23. travnja 1905. u društvu natporučnika Mukija Mannsbarta, Rudolfa Kraala i Mirka Bothea
- 1913. počinje izlaziti "Hrvatski automobilni list"
- 1929. uvodi prve taksimetre i prve autobuse koji su vozili na relaciji Zagreb - Sv. Ivan Zelina, zatim Zagreb - Šestine, od centra prema Pivovari, prema Maksimiru i Mirogoju
- 07.4.1914. Alma Balley postala je prva žena vozač u Hrvatskoj, vozila je automobil marke "Opel 8/1 HP"S
Hrvatska povijest automobilizma

zanimljivosti o Hrvatskoj iz povijesti automobilizma

....... POJAVA PRVOG AUTOMOBILA

Prvi automobil u Hrvatsku dovezao je 1898. godine grof Marko Bombelles u svoju kuriju Opeka u Vinici pokraj Varaždina. Automobil je bio marke Benz. Tako su Varaždin i Vinica, a ne Zagreb, imali prvi automobil na svojim ulicama.

U travnju 1901. u spori agramerski život, pravi raj za pješake i poneki fijaker, uplelo se bučno i smrdljivo čudovište. Prvi automobil! Nezgrapnu metalnu kutiju s visokim kotačima, jednim sjedalom i uzdignutom polugom umjesto upravljača, dovezao je iz Beča gsp. Ferdinand Budicki, neponovljivi zagrebački rekorder, začetnik mnogih tadašnjih ludorija, a po zanimanju bravar i trgovac. Sanjivi Zagreb na razmeđi dvaju stoljeća nije ni slutio da Budicki svojom čudnovatom »kočijom bez konja« najavljuje novo doba, vladavinu automobila, buke i prometnih neprilika!
Zagrepčani su s velikim čuđenjem gledali u prvi automobil, rabljeni »Opel«, ne vjerujući da je takvo što uopće moguće. Tek ponetko u gradu odmahnuo bi rukom: »Opet taj vražji Budicki!«
Budicki je automobil kupio u tvrtki Opel & Beyschlag i platio ga 4000 kruna, automobil koji je dvije godine ranije na berlinskoj izložbi osvojio prvu nagradu u kategoriji najljepšeg automobila. Od Beča do Zagreba stigao je za dva dana, a prva pokusna vožnja u Zagrebu bila je Mesničkom ulicom. Najbolji opis ove legendarne vožnje zagrebačkim ulicama, dao je dr.Franjo Bučar: "Prvi automobil izgledao je kao kakav deformirani fijaker. Jurio je zagrebačkim ulicama strašnom brzinom od 20-30 km/h , puštao iza sebe neugodne benzinske pare i užasno galamio. Pod nadzorom vlasti bila je prva pokusna vožnja Mesničkom ulicom uz brdo, te su se Zagrepčani čudili kako ova kola bez konja mogu s dosta velikom brzinom juriti kao poplašeni konji, dapače i uzbrdo, što je također senzacija." Prvi se svojim automobilom odvezao i na vrh Medvednice...
Pojava prvog automobila izazvala je različite reakcije stanovnika Zagreba, prvenstveno negativne i to uglavnom u redovima kočijaša i fijakerista, jer su u automobilu odmah vidjeli konkurenciju. Zahtjevali su zabranu automobila jer su smatrali da će im to novo vozilo odnijeti svu zaradu. Čak su prijetili i štrajkom. Neki su protestirali jer su u automobilu vidjeli veliku opasnost po sigurnost života. Tako je jedan kočijaš kojem je automobil preplašio konja, na prigovor vozača da je konj glup, odgovorio: "A zar se vi ne biste preplašili kad biste vidjeli da hlače trče po sredini ulice, a u njima nikoga nema ?!"
Automobil je imao jednocilindrični motor ugrađen straga, snage 3,5 KS (2,6 kW) pri 650 0/min, obujma 1545 ccm, mase 520 kg. Prijenos snage vršio se preko lanca na stražnje kotače. Najveća brzina mu je iznosila 20 km/h. Potrošnja goriva iznosila je 10 l/100 km. Da bi došao u Zagreb svu neophodnu poduku o vožnji automobilom, gsp. Budicki dobio je od gospodina Beyschlaga na stazi Pratera u Beču. Dodatnu obuku stekao je promatrajući vožnju u električnom tramvaju, smjestivši se iza samog vozača. U Zagreb je došao za dva dana. Iz razgovora Ferdinanda Budickog doznajemo: Pogotovu su se plašili konji, a ni s ljudima tada nije bilo lahko! Nije bilo anlasera, pa smo se mučili kurblanjem. Zarađeni su mnogobrojni žuljevi dok se nije pojavila iskra. Nije bilo rezervnih kotača. Kotač se mogao skinuti samo u radionici. Zračnica se krpala samo na cesti. Automobili su tada trošili puno više ulja. Uopće nisu imala stakla niti krova pa smo bili mokri. Volan je bio izravno spojen s prvim kotačima. Motor je imao cilindar i veliki otvoreni zamašnjak. Najveća brzina iznosila je 30 km/h.
U Zagreb su svojim automobilima dolazili grof Marko Bombelles iz Vinice, koji je posjedovao automobil marke Nesseldorf, Francuska parna pilana u zagrebačkom Črnomercu dovezla je automobil Dietrich, koji je imao motorni pogon s remenom. Slijedili su i drugi automobili.
Automobile su nabavili još neki tadašnji uglednici. Tako je Tadija Bartulović, fijakerist iz Zagreba, nabavio automobil marke Nesseldorf, u kojemu je Jelačićevim trgom i Mesničkom ulicom provezao g. Adolfa Mošinskog, tadašnjega gradonačelnika. To je ujedno bio i prvi autofijaker (taksi) u Zagrebu. Automobile su kupili i dr. Fran Gutschy, arhitekt Vjekoslav Heinzel, koji je poslije postao zagrebački gradonačelnik, pl. Ljudevit Reiner, g. Lakembacker, g. Brihta i ostali. Bili su to jednostavni mali automobili, s ležećim motorom straga i velikim zamašnjakom. I tako je, premda sporo, automobil na cestama bio sve češći, a pojavili su se i prvi motocikli.
Gospodin Ferdinand Budicki je 1902. godine dovezao u Zagreb iz Beča preko Semeringa, u rekordnom vremenu od samo 11 sati i 24 minute, prvi motocikl. Bio je to motocikl marke Laurin Klement sa, za ono vrijeme, malenim motorom snage 13/4 KS. I tako je motorizacija nezaustavljivo "kročila" u život onodobnih ljudi.

....... PRVA VOZAČKA DOZVOLA

Ferdinand Budicki, vanjštinom nalik na kakva usukana narednika, već je nekoliko puta priredio povelika iznenađenja svojim sugrađanima. Prošao je pola svijeta najprije na biciklu, pa na motociklu, letio balonom u vrijeme kada se za avion još nije znalo, dovezao u grad prvi automobil, a uz njegovo ime vezan je još jedan važan datum iz povijesti hrvatskoga automobilizma: 27. srpnja 1910. godine, u vrijeme kada su ulicama već jurili mnogi automobili, Budicki je položio prvi vozački ispit u Zagrebu i dobio vozačku dozvolu s brojem jedan!
Naime, nakon pojave prvih automobila, ubrzo je na ulicama grada Zagreba zavladao kaos. Auti su jurili naokolo bez reda i pravila, sudarali se, gazili ljude i djecu. Konji su divljali i panično bježali pri susretu s automobilima...

Kraljevska zemaljska vlada naredila je 1910. da se svaki vozač mora podvrći ispitu i da svaki automobil mora dobiti registarsku pločicu. No, donijevši taj propis našla se u škripcu: tko će u ispitnu komisiju kad nijedan zemaljski činovnik ne zna voziti? Naposljetku su se sjetili Budickog. Nenadmašni zagrebački sportaš podučio je četvoricu početnika: Hofmana, Sonsa, Biraća i Desputa i po svakoj neukoj glavi dobio 200 kruna. Ispitno povjerenstvo počelo je potkraj srpnja 1910. svoj posao, a na ispit je najprije pozvan Ferdinand Budicki!

Prije početka službenog provođenja vozačkih ispita, vlasnici automobila išli su na kratku probnu vožnju te bi dobili svjedodžbe za vožnju. Prva autoškola osnovana je u Zagrebu 1912. Jedno od prvih pravila Kluba bilo je i ono da njegov član može biti samo muškarac. To je promijenjeno kada je 07.4.1914. Alma Balley položila vozački ispit kao ukupno 285. vozač te prva hrvatska vozačica.

....... PRVI HRVATSKI AUTOMOBILSKI KLUB

Prvi hrvatski automobilski klub osnovan je 1906. godine u Zagrebu, svega deset godina nakon što su takvi klubovi osnovani u Francuskoj, Austriji i Belgiji te tri godine nakon što je takav klub osnovan u Njemačkoj. Članovi Kluba usvojili su svoja prva pravila 25. travnja 1906. godine, a potvrdila ih je Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada 14. svibnja iste godine. U skladu s donesenim pravilima 1. lipnja 1906. godine održana je osnivačka skupština Društva u hotelu Royal u Zagrebu.
Prva su pravila Kluba imala 19 članaka. U njima se utvrđuju: ime i svrha kluba, sjedište, sredstva, članstvo, stjecanje članstva i prava, prestanak članstva, prava i dužnosti članova, uprava kluba, predsjedništvo, djelokrug odbora, blagajnik, perovođa, nadzornik klupskog inventara, tajnik, revizor računa, redovita glavna skupština, izvanredna glavna skupština, obranički sud (sud časti) i uvjeti za prestanak rada kluba. U skladu s člankom 8. Pravila na Osnivačkoj skupštini izabran je Upravni odbor Kluba u koji je ušlo svih 14 članova Kluba. Za predsjednika je izabran grof Rudolf Erdödy, za potpredsjednika pl. Franjo Aurel Türk, za tajnika Ferdinand Budicki, a Julije Rudovits za blagajnika. Ostali članovi Odbora Kluba bili su grof Dioniz Drašković, barun Dioniz Hellenbach, grof Milan Kulmer, grof Miroslav Kulmer, pl. Stjepan Leitner, dr. Fran Gutschy, pl. Ljudevit Reiner, Ev. Feller, grof Marko Bombelles iz Vinice kraj Varaždina i Hinko Goldarbeiter iz Vinkovaca. Već 1907. godine Klub broji 18 članova, a te je godine, na godišnjoj skupštini 28. veljače, izabran i novi predsjednik, grof Marko Bombelles.

....... PRVA MEĐUNARODNA IZLOŽBA AUTOMOBILA

Od 11. do 15. listopada 1924. godine, u organizaciji Zagrebačkog Zbora, preteče današnjeg Velesajma, priređena je Prva međunarodna izložba automobila u Zagrebu. Izložba je doživjela potpun uspjeh, ponajprije velikim odazivom izlagača, a zatim i neočekivano velikim interesom posjetitelja. Svoje su automobile izložili tada najpoznatiji svjetski proizvođači poput Mercedesa, Daimlera, Fiata, Lancie, Buicka, Lincolna, Diatta, HAG-a, Minerve, Peugeota, Benza, Studbakera, Renaulta, Grafa i Citroena...
Velik je bio i interes posjetitelja. U pet dana koliko je izložba trajala posjetilo ju je osim nekoliko tisuća Zagrepčana i velik broj posjetitelja izvan Zagreba i Hrvatske. Posebnu zanimljivost izložbi dao je »Concours'd Elegance«– izbor najlepšeg automobila u kojem se ocjenjivala »elegancija linije«, »konfort«, »uređaj«, »odjelo vozača i suvozača«, kao i »harmonija cjelokupnog dojma«. Pravo sudjelovanja imali su svi automobili registrirani prije 1. listopada 1924. godine, a pobijedila je gospođa Dagmar Habsburg s malim otvorenim četverosjedom »Grif i Stift«.

....... PRVA AUTOMOBILSKA UTRKA

Prva automobilska utrka održana je u Zagrebu 8. rujna 1912. godine. Bila je to prva »automobilska utakmica«, kako je obilježavaju ondašnje novine, u Hrvatskoj, a vozila se na relaciji Zagreb-Podsused-Lepoglava-Ivanec-Zelina-Zagreb dugoj 177 km. Prema propozicijama pravo nastupa imali su članovi »I. hrvatskog automobilskog kluba« (osnovanog 1. travnja 1906. godine) sa svojim vozilima. Taksa za prijavu iznosila je 25 kruna, a snaga motora, zapremina cilindra, kao ni drugi tehnički detalji nisu bili određeni ni ograničeni. Vozila su jedino morala odgovarati propisima »Uredbe o prometu motornim vozilima na javnim cestama« što ju je izdao ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Prijavilo se devet vozača, a vozila su bila uglavnom marke Opel, te jedan Mercedes.

. Budući da su se natjecali razni tipovi vozila, bila je ustanovljena posebna formula
. kojom se izračunavao stvarni rezultat. Prije utrke automobili u bili izvagani na gradskoj
. vagi, gdje su i dobili startne brojeve. Nakon starta u Črnomercu vozilo se sporo i
. oprezno jer je cesta do Podsuseda bila u vrlo lošem stanju. Propozicije su
. propisivale kako brzina u naselju ne smije prijeći 25 km/h, a na otvorenom se smjelo voziti i brže »pod uvjetom da se nikoga ne stavlja u pogibelj«. Tek iza Podsuseda zabilježena je brža i zanimljiva vožnja, ali i prvi problemi. Organizatori nisu bili obaviješteni da je most kod Jakovlja bio oštećen, pa se u prolazu kroz vodu pokvario automobil Ljudevita Schlicka, koji je morao odustati. Kod Sv. Križa Začrtje, duž staze čekali su vatrogasci i trubljenjem najavljivali dolazak natjecatelja. Dio puta prema Oroslavlju ponovno je bio loš pa je kamenje i blato ometalo vožnju. Do Vidovca je u utrci vodio poznati zagrebački automobilist Ferdo Budicki, no tu ga je prestigao Julius Radovits u svom Opelu HP 30. On je ujedno i prvi stigao u Varaždin, gdje je veliki broj oduševljenih ljudi dočekao natjecatelje.
Poredak je bio slijedeći: prvi je stigao Radovits u 10:09 ; drugi Budicki 10:11 , a treći Kulmer u 10:13 . Posljednji je stigao Willy Haupt u 11:18 min.
Na temelju rezultata, za pobjednika je proglašen Heinzel, poznati zagrebački arhitekt, poslije i gradonačelnik, s najmanje kaznenih bodova, vozilom "Opel 24 HP", drugi je bio Herman Wrastil a Budicki je treće mjesto podijelio s Kulmerom. Stazu dugu 177 km Heinzel je prevalio za 3 h i 12 min uz prosječnu brzinu od 55.3 km/h, što zaista imponira ako se uzme u obzir kakvi su bili tadašnji automobili, a osobito kakve su bile ceste
Da se tradicija ove utrke održala, Zagreb bi imao jednu od najstarijih autoutrka u Europi. Prije nje održao se samo Grand Prix Francuske 1906. i utrka Gordon Benett 1899. godine.

 

....... PRVI MEMORIJAL FERDINANDA BUDICKOG

Športsko rekreacijsko društvo Ferdinand Budicki ima auto moto sekciju čija je glavna djelatnost održavanje memorijala u čast Ferdinanda Budickog I to vožnjom po Hrvatskom zagorju. Dosad su održana tri memorijala. 10. studenog 2002. godine održan je prvi memorijal na kojem je sudjelovalo 82 automobila i 6 motora, ukupno 188 osoba, a trasa vožnje bila je Zaprešić – Oroslavje – Zlatar – Golubovec – Maruševec. Ako se smijem pohvaliti, sudjelovao sam sa svojim “blu tanderom”.

zanimljivosti o Hrvatskoj

Mnogo je izuma a da možda i ne znamo tko su im vlasnici, a rođeni su i/ili su živjeli u Hrvatskoj. Neki od njih su: Slavoljub Eduard Penkala (izumio nalivpero i mehaničku olovku), Ivan Luppis (časnik Austro-ugarske mornarice, izumio torpedo u Rijeci), Ivan Vučetić (identifikacija pomoću otisaka prsta), Faust Vrančić (izumio padobran), Benedikt Kotruljević (izumitelj dvojnog knjigovodstva), Franjo Hanaman (izumitelj električne žarulje s metalnom niti), Antonio Grossich (liječnik, prvi koristio jodnu tinkturu za dezinfekciju operacijskog polja), Leo Sternbach (izumio sredstvo za smirenje - Vallium), Marin Soljačić (izumio bežični nezračeći prijenos energije), Tomisalv Uzelac (izumio je AMP MP3 Playback Engine koji se smatra prvim MP3 playerom), Nikola Tesla (izumio okretno magnetsko polje i višefazni sustav izmjeničnih struja), Ruđer Bošković, Ivan Supek, Miroslav Radman (popravak DNK), ...

Penkala - Eduard Slavoljub Penkala

Penkala je rođen 20. travnja 1871. u Liptovskom Mikulášu (Liptószentmiklós), u Mađarskoj (danas Slovačka). Maturirao je 28. rujna 1892. i poslije završetka studija na sveučilištima u Beču i Dresdenu, diplomirao je na Kraljevskoj visokoj tehničkoj školi u Dresdenu 25. ožujka 1898. i pisao doktorsku disertaciju s područja organske kemije.

Nakon ženidbe izabrao je Zagreb kao boravište svoje obitelji. Prihvatio je državnu službu i 14. lipnja 1904. položio službenu prisegu. S vremenom je svom imenu pridodao Slavoljub i postao naturalizirani Hrvat.

1903. godine patentira "Termofor" u Budimpešti, Beču i drugdje. Prvu mehaničku olovku na svijetu patentira 24. siječnja1906. godine. Već 1907. godine patentira prvo nalivpero na svijetu s čvrstom tintom i to 31. svibnja 1907. godine. Patenti su prijavljeni u više od 35 zemalja svijeta.

Iz pokrenute tvornice, Penkala olovke i nalivpera izvoze se u više od sedamdeset zemalja svijeta i tvornica od 300 radnika 1911. godine povećava taj broj na 800 radnika. U razdoblju od 1912. do 1926. godine bila je to jedna od najvećih tvornica pisaćeg pribora u svijetu.

Slavoljub Penkala je radio i na području aeronautike. 1907. prijavljuje Kraljevskom patentnom uredu u Budimpešti, ali i drugim zemljama, kao i kod mehaničke olovke i nalivpera, svoje patente za zračni jastuk od 27. prosinca 1909., a 10. prosinca 1909. za zrakoplov. Inženjer Penkala ne samo da prijavljuje patente, već izrađuje i zrakoplov po svojim nacrtima i zamislima, koji dovršava 1910. godine i iste 1910. na njemu leti prvi hrvatski pilot Dragutin Novak. Za vrijeme gradnje zrakoplova izgradio je hangar na vojnom vježbalištu u Črnomercu i tako otvara prvu zračnu luku u Hrvatskoj.

Nakon ovih velikih uspjeha, inženjer Slavoljub Penkala i dalje radi na izumima, koje koristi u tvornici Penkala ili ih priprema za osnivanje nove industrije Elevator d.d. za kemijsku industriju. Proizvodi glasoviti Radium Vinovica, preparat protiv svih vrsta reumatičnih bolova, zatim prve deterđente za pranje rublja (plavilo), pa sredstva za impregnaciju drva, pečatne voskove itd.

Kravata

Kravata je dekorativni odjevni predmet, oblika vrpce, koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Kravata se smatra izvornim hrvatskim proizvodom, raširila se Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, na kojima je postala prepoznatljiv modni detalj. Među prvima su je prihvatili Francuzi, pa u njihov jezik dolazi pod nazivom cravate, a kasnije i u druge europske jezike pod sličnim nazivima.

Na web stranicama Academije Cravatice piše kako »od autentične povijesne činjenice da je kravata proizašla kao izraz genija hrvatskoga naroda, te da je ovaj modni ures danas medij posredstvom kojega je moguće svijetu odaslati mnoge diskretne poruke«. Svoje polazište podupiru etimologijom riječi (fr. Croate –Hrvat i cravate-kravata) navedenoj u britanskoj enciklopediji te nekim francuskim i talijanskim radovima i povijesnim zapisima o prisutnosti Hrvata na europskim bojištima tijekom Tridesetogodišnjeg rata: »Od 1635. godine hrvatski vojnici služili su u Francuskoj, pa je godine 1667. ustrojena i posebna pukovnija ‘Royal Cravates’, koja je dobila ime po Hrvatima«. Na drugome mjestu tim se povijesnim podacima dodaju neki detalji: »Francuzi su bili oduševljeni rupcima koje su vidjeli na prsima hrvatskih vojnika. Jednostavni, slikoviti, lepršavi, i k tomu otmjeno vezani, ti su rupci bili prava suprotnost tadašnjim krutim, visokim okovratnicima. Po Hrvatima, taj su rubac nazvali – kravatom«.

Invencija u priči o kravati nije lišena ni poetičnosti, pa se kaže da »u početku kravate bijaše ljubav, priča o ljubavnoj romansi čija se snaga i ljepota nalazi u vjernosti koja nadilazi sve teškoće i opasnosti«. Postoji i priča o kravati koja nastaje »u srcu zaljubljene djevojke« i navodno je u osnovi nastanka svečane seljačke nošnje: »U trenutku kad se rastajala od mladića koji je morao izbivati neko vrijeme, djevojka je skinula rubac s ramena i u znak vjernosti svezala ga oko vrata svom zaručniku. Mladić je njezin rubac s ponosom nosio i ljepota toga ljupkoga uresa bila je razlogom da se sličan rubac sve češće nalazio na grudima hrvatskih mladića i djevojaka onoga vremena. Tako je uskoro postao dijelom blagdanskoga ruha hrvatskoga puka...«

Daktiloskopija, prepoznavanje otiska prsta - Ivan Vučetić

Ivan Vučetić rođen je 20. srpnja 1858. u Hvaru na Hvaru, umro 25.01.1925. u gradu Dolores, Argentina. Zbog ekonomskih razloga 1884. godine emigrirao je u Argentinu, gdje se nakon četiri godine zaposlio u Središnjem uredu policije u Buenos Airesu i uskoro postao šef Odjela za statistiku. Kao argentinski državljnin promijenio je ime u Juan Vucetich. Šef policije povjerio mu je zadatak identifikacije počinitelja kaznenih djela metodom antropometrije, tj. na temelju mjerenja dijelova njihovog tijela. Vučetić je ubrzo zapazio sve nedostatke ove metode i razvio je vlastitu metodu klasifikacije otisaka prstiju.

Nakon što je proučio Bertionov postupak identifikacije i eksperimente Engleza Galtona koji se bavio otiscima prstiju, intenzivno je počeo istraživati i proučavati papilarne linije. Primijetio je da od velikog broja otisaka koje je skupio nije mogao naći dva istovjetna. Svoju je metodu u početku nazvao «iknofalangometrija», a kasnije joj je promijenio ime u daktiloskopija. 1891. osnovao Službu za identifikaciju u La Plati. Započeo je s redovnim uzimanjem i klasifikacijom otisaka prstiju od zatvorenika, a Vrhovni sud u Buenos Airesu mu iste godine službeno priznaje takvu vrstu klasifikacije.

1891. godine Vučetić formirao je Registar ikonofalangometrije, gdje je pod rednim brojem jedan naveden Julio Torres kojega je daktiloskopirao na tzv. fišu (karton). Time je osnovana prva desetoprstna zbirka.

Potvrdu svoje teorije dobio je 1892. kad je prvi put u povijesti jedno dvostruko ubojstvo riješeno uz pomoć otiska prsta.
Primijenivši svoju metodu identifikacije i to Franciske Rojas koja je optužila ljubavnika za ubojstvo svoje dvoje djece. Vučetić je daktiloskopirao majku i usporedio njene neosporne otiske prstiju s pronađenim spornim krvavim otiscima prstiju papilarnih linija na drvenom okviru vrata, te potvrdio da su identični.

Ivan Vučetić je izdao brojna djela vezana uz daktiloskopiju, a Vučetićev sistem klasifikacije otisaka prstiju usvojili su Brazil, Čile, Urugvaj, a kasnije i cijela Južna Amerika.

Ivan Vučetić je u dobi od 52 godine dobio diplomu Vještaka identifikatora, čiji je naziv sam predložio Vladi Provincije Buenos Airesa.

Zanimljivo:

Ivan Vučetić je pored svoga potpisa ostavljao i otisak svoga desnog kažiprsta.

Centar za kriminalistička vještačenja u Zagrebu nosi ime Ivana Vučetića.

Otisak prsta je jedna od najstarijih i najpoznatijih biometrijskih tehnologija koja je do nedavno dominantno korištena u kriminalistici. Razvoj računalske tehnologije učinio je proširenje spektra svakodnevne upotrebe.

šta se sluša dok se vozi


AC/DC - Highway To Hell

Living easy, lovin' free
Season ticket on a one-way ride
Asking nothing, leave me be
Taking everything in my stride
Don't need reason, don't need rhyme
Ain't nothing I would rather do
Goin' down, party time
My friends are gonna be there too

I'm on a highway to hell
on the highway to hell
highway to hell
i'm on a highway to hell

No stop signs, speed limit
Nobody's gonna slow me down
Like a wheel, gonna spin it
Nobody's gonna mess me 'round
Hey Satan, payed my dues
Playing in a rocking band
Hey Momma, just look at me!
I'm on my way to the promised land
. .
.
.
I'm on a highway to hell
highway to hell
i'm on a highway to hell
highway to hell
hmmm...
Don't stop me!
yeah, yeah!

i'm on a highway to hell
on a highway to hell
i'm on a highway hell on a highway to...
yeeeeeeeeeeaaaaaaaaah! (highway to hell)
(highway to hell) I'm on a highway to hell!
(highway to hell) highway to hell!
(highway to hell) highway to...
(highway to hell)

And I'm going down, all the way down
I'm on a highway to hell