CET = Zulu + 1
GPS: N 45°45'45", E 16°

Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast bila je bila je koncentrirana u rukama regenta Aleksandra i beogradskoga dvora. Kralj je sam sastavljao vlade, a izljev nezadovoljstva već se dogodio 5. prosinca 1918. U Zagrebu se održao skup na kojemu je kritizirao Kraljevstvo, a tadašnja je policija napala okupljene građane, ranila, uhitila i odnijela nekoliko života. Taj je događaj znan kao Prosinačke žrtve. Beograd je ukinuo krune kao valutu, mijenjale su se nerealno, 4 krune za 1 dinar.

Sklapanjem Rapallskog ugovora 1920. godine, Kraljevstvo dobiva upravu nad okolicom grada Rijeke, a Rijeka je postala slobodna država. "Jadransko pitanje" koje je tada nastalo bit će razrješeno tek 1924. godine sklapanjem Rimskog ugovora 1924., kojim je Rijeka pripala Italiji, a okolica grada Kraljevini SHS.

1921. saziva se posebna Narodna skupština s ciljem donošenja novog ustava. Ustav i državno uređenje trebala je donijeti dvotrećinska većina, no predstavnici Hrvatske napuštaju Ustavotvornu skupštinu odbijajući pozdraviti srpskog regenta Aleksandra kao vladara nove države smatrajući da bi tako priznali Petra za svog kralja. Srpski zastupnici donose novi centralistički ustav po principu 50% plus jedan glas pošto je bilo nemoguće okupiti dvotrećinsku većinu. Ustav je izglasan uz malen broj glasova protiv, a službeno je donešen 28. lipnja 1921., na Vidovdan, zbog čega se i naziva Vidovdanski ustav. Moglo bi se reći da je tom odlukom koja je protivna "Naputku" Narodnog vijeća Države SHS posijano sjeme svih budućih problema. U kolovozu iste godine umire kralj Petar I. Karađorđević, a nasljeđuje ga, sada i službeno kralj (iako je i kao regent, de facto vodio državu od njezinog osnutka), Aleksandar I. Karađorđević. Ime države promijenjeno je u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a podijeljena je na 33 oblasti.

Zanimljiv je podatak kako je u periodu od 1921. do 1929. došlo do 23 promjene vlade, a od svih tih, samo su 2 zahtjeva došla od Narodne skupštine, a ostalu 21 promjenu inicirao je sam kralj.
Na Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. radikalni zastupnik i član organizacije Bela ruka, Puniša Račić unio je svoj revolver što je bilo protuzakonito i dok je HSS-ov zastupnik Ivan Pernar bio za govornicom, Račić je počeo pucati po HSS-ovcima. Đuro Basariček i Pavle Radić pogibaju na mjestu, dok se Ivan Granđa, Ivan Pernar i glavna meta, Stjepan Radić izvlače s ozljedama. Stjepan Radić, kojemu je metak završio u trbuhu, operiran je u Beogradu, nakon čega se vraća u Zagreb. Puniša Račić je zatvoren, ali je u zatvoru dobio kraljevski tretman, čime je još jednom demonstrirana okrutnost beogradskog režima. Sprovodi Basaričeku i Pavlu Radiću bili su i jasna prilika za izražavanje nezadovoljstva hrvatskoga naroda. Iako je preživio atentat, Stjepan Radić, glavna oporbena ličnost ovoga perioda, preminuo je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu od posljedica ranjavanja. Demonstracije na njegovom sprovodu bile su znatno veće nego na onome Basaričeka i Pavla Radića. Politička kriza u zemlji se ponovo pogoršava.

Atentatom u Narodnoj skupštini kriza se toliko produbila da je kralj dana 6. siječnja 1929., preko Radio Beograda objavio ukidanje Narodne skupštine i svih stranaka, uveo je diktaturu, koju će povijest pamtiti kao Šestojanuarska diktatura, a sve je to opravdao krizom koju parlamentarci nisu uspjeli riješiti - između Kralja i Naroda od tog trenutka posrednika nije smjelo biti. Nekoliko mjeseci potom, kralj Aleksandar donosi novi Zakon o nazivu i podjeli države kojim će ime države promijeniti u Kraljevina Jugoslavija, provodeći, tako, geslo "Jedan narod, jedan kralj, jedna država", a istu će administrativno podijeliti na 9 banovina i grad Beograd.

Proglašenje je dovelo do eskalacije nasilja protiv unutrašnjih neistomišljenika, pokušaju razbijanja albanskih, hrvatskih, makedonskih i slovenskih pokreta. Među istaknutim žrtvama ističu se Josip Predavec, Đuro Đaković i Milan Šufflay, ubijen usred Zagreba. Šufflayjevo ubojstvo odjeknulo je u svijetu, posebice zbog naknadnog zataškavanja od strane vlasti jer o tome se nije pisalo niti govorilo, te su pismom reagirali, između ostalih i Albert Einstein i Heinrich Mann. Pokušaji atentata bili su na Milu Budaka i Vladka Mačeka koji je dobar dio vremena proveo u zatvoru. Godine 1932., Ustaše, koje je još od 1928. vodio Ante Pavelić kao tajni, revolucionarni ogranak HSP-a kojemu je cilj stvaranje samostalne Hrvatske, podižu ustanak u ličkom selu Brušane, a isti je ugušen bez većih problema. No bio je to prvi javni istup UHRO-a, koji je tada već imao jasno definirane političke ciljeve. Iako je Ante Pavelić već 1928. in absentia osuđen na smrt od strane Suda za zaštitu države, djelovanje ustaša u inozemstvu bilo je poprilično plodonosno. Nažalost, to će se kasnije pokazati kao problem, jer će te iste ustaše, na temeljima fašizma i nacizma, voditi genocidnu i diktatorsku NDH. Osim individualnih atentata, događali su se i neki kolektivni pokolji kao što su Sibinjske, Senjske i Vrbske žrtve. Gospodarska i politička hegemonija nije jenjavala, tako da je nova agrarna reforma ponovo išla na ruku srpskog seljaštva (naime, zemlju koja se dijelila prvo su dobivali sudionici Srpskih ustanaka, pa ratni veterani, a tek onda ostali), a odnos snaga na važnim državnim funkcijama bio je nevjerojatan - možda najbolji primjer je primjer generala Jugoslavenske vojske. Od svih generala, broj srpskih generala bio je 161, dok je broj hrvatskih generala bio 2. Slični omjeri bili su i na drugim funkcijama.

Postojali su planovi za ubojstvo kralja Aleksandra. Iako upozoren, brodom "Dubrovnik" otputovao je u Marseilles na dogovoreni sastanak s francuskim Ministrom vanjskih poslova Louisom Barthouom kako bi dogovorio bolju suradnju dvije zemlje. Tijekom vožnje ulicama, Vlado Černozemski, pripadnik stranke VMRO, ispalio je nekoliko metaka u kralja iz naposredne blizine, a tijekom pucnjave je poginuo i ministar Barthou. Marsejski atentat od 9. listopada 1934. okončao je Aleksandrovu vladavinu, a velik teret osvete pao je na ustaše jer je navodno otkrivena upletenost ustaša u planirani atentat.

Prijestolonasljednik Petar II. je bio maloljetan pa je vlast, kao regent, preuzeo Pavle Karađorđević. Princ Pavle uspostavio je tročlano Namjesništvo sa Ivuom Perovićem, banom Savske banovine i Radenkom Stankovićem, profesorom medicine iz Beograda. Namjesništvo je postepeno dovelo do popuštanja diktature. Nakon pada Jevtićeve vlade, pod pritiskom Francuske i Engleske, dolazi do rješavanja tzv. hrvatskog pitanja.
Prva kriza koja je riješena bila je Konkordatska kriza. Konkordat je međunarodni ugovor između Svete Stolice i neke države kojim se uređuju pravni odnosi. Pregovori oko stvaranja konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana završeni su i potpisani 1935. za vrijeme nadbiskupa Antuna Bauera. No prosvjedi i snažna opozicija pravoslavnih svećenika koji su tvrdili kako se Hrvatima time daje prevelika autonomija, rezultirali su da konkordat nikada nije ratificiran.
Sljedeći dio hrvatskoga pitanja bio je politički status Hrvatske. Nakon smjene Jevtića, za premijera je postavljen Milan Stojadinović, vođa Jugoslavenske radikalne zajednice JRZ ili popularno "jereza". Stojadinović počinje pregovore s Vladkom Mačekom oko statusa Hrvatske, ali za njegova mandata (1935. - 1939.), oni nisu završeni. Godine 1939., knez Pavle smijenjuje Milana Stojadinovića i imenuje Dragišu Cvetkovića za novog predsjednika vlade. Novi predsjednik vlade započinje nove pregovore koji su 26. kolovoza 1939. godine razultirali potpisivanjem Sporazuma Cvetković-Maček i osnivanjem Banovine Hrvatske.

Banovina Hrvatska je zapravo bila "država u državi", a obuhvaćala je teritorij bivše Savske i Primorske banovine, uz dijelove današnje BiH. Imala je sudsku, zakonodavnu i upravno autonomiju u odnosu na Beograd, a za prvog i posljednjeg, odnosno jedinog bana, izabran je HSS-ovac Ivan Šubašić. Taj presedan je knez Pavle opradvdao člankom 116. jugoslavenskog ustava. Izazvao je burne reakcije diljem zemlje i srpski su se političari pobunili jer su smatrali da takav presedan Hrvatima daje provilegiran položaj i ruši ideje jugoslavenstva koje je država provodila. Neki hrvatski političari, predvođeni HSP-om, smatrali su kako je jedina moguća solucija potpuna samostalnost Hrvatske. Kako bilo, protesti su ubrzo prestali, a situacija u zemlji ponovo se pogršala u nadolazećem razdoblju.

Dana 1. rujna 1939., Adolf Hitler započinje napad na Poljsku, čime započinje Drugi svjetski rat u kojeg će se i Kraljevina Jugoslavija ubrzo priključiti. Kraljevina Jugoslavija bila je važna strateška točka i za Saveznike i za Sile Osovine. Iako su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska bile tradicionalne jugoslavenske saveznice, za vrijeme premijera Stojadinovića došlo je do približavanja Jugoslavije Trećem Reichu i Kraljevini Italiji. Pod primamljivim obećanjima, Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu 25. ožujka 1941. koji je u rujnu 1940. bio formiran. Britanci su ubrzo dali podršku državnome udaru koji je izveden u noći s 26. na 27. ožujka 1941. Namjesništvo je ukinuto, a premijeru Cvetkoviću oduzet je mandat. Maloljetni kralj Petar II. proglašen je za punoljetnu osobu čime preuzima prijestolje, iako nije ni krunjen ni miropomazan, a za predsjednika vlade izabran je general Dušan Simović. Simovićeva je vlada najavljivala razvrgavanje Trojnoga pakta, ali do toga čina nikad nije došlo zbog pritiska i otovrene prijetnje Trećeg Reicha. Umjesto toga, Simovićeva vlada nije razvrgnula sporazum, nadajući se da će tako izbjeći njemačku okupaciju i spasiti monarhiju.

No Hitler je bio bijesan na ovakav razvoj događaja u Jugoslaviji te je 6. travnja 1941., naredio invaziju Jugoslavije. Bio je to i dio plana vezan uz osvajanje Balkana. Italija je već ranije započela napad na Metaxasovu Grčku, ali nije imala uspjeha, tako da je Hitler, kako bi proširio sferu utjecaja, rado pristao poslati još vojske Italiji. Već je ranije poslao podršku u obliku Erwina Rommela u Sjevernu Afriku. Time je odgođena Operacija Barbarossa, ali je osvojen Balkan.

Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je 17. travnja 1941., a i Grčka uskoro potom. Vojska, kao jedini predstavnik vlasti, potpisala kapitulaciju, a javna tijela vlasti ostala su bez vodstva. Kralj je sa zlatnim pričuvama Narodne banke Jugoslavije pobjegao sa zračne luke u Nikšiću, zajedno s dijelovima bivše Vlade u London gdje je formirana Jugoslavenska vlada u egzilu, koja se predstavljala kao jedino legitimno tijelo za područje bivše kraljevine i koja je sve do 1943. obmanjivala svjetsku javnost kako su četnici Draže Mihailovića jedina antifašistička vojska na području Balkana. Tek su nakon Teheranske konferencije u studenom 1943., Saveznici priznali NOB i Titove partizane kao legitimne predvodnike antifašističkog otpora u Jugoslaviji.

Po potpisivanju kapitulacije Kraljevina Jugoslavija rascjepkana je na nekoliko marionetskih tvorevina koje su predvodili kolaboracionistički političari odani ili Reichu ili Italiji. Dio okolnih zemalja, kao što su Mađarska i Bugarska, ali isto tako i sam Reich i Italija, prošili su svoj teritorij na uštrb okupiranih zemelja, dok je kod ostalih zemalja došlo do znatnih promjena granica. Slovenija je razdijeljena između Reicha, Italije i NDH, a kolaboracionistički režim na tom je području vodio Leon Rupnik. Makedonija, čiji je status u vrijeme Jugoslavije bio i više nego podređen, pretvorena je kolaboracionističku Pindsko-makedonsku kneževinu kojom su upravljali grčki i mađarski političari. Na području Crne Gore stvorena je Kraljevina Crna Gora koju su vodili domaći kolaboracionisti, koje predvode Mihailo Ivanović i Sekula Drljević i talijanski upravitalji. Najveća površinom bila je Nezavisna Država Hrvatska, kojoj je pripojen teritorij Bosne i dijelova Vojvodine, ali je zato nakon Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. izgubila Dalmaciju i otoke (vratit će ih tek 8. rujna 1943. nakon kapitulacije Italije). Na čelu NDH bio je Poglavnik Ante Pavelić, predvodnik Ustaša, dosljedan provođenju politike Trećega Reicha. Na teritoriju Srbije, koji je bio uvelike reduciran, stvorena je Nedićeva Srbija, kolaboracionistička vojna uprava koju je predvodio Milan Nedić kao predsjednik Vlade narodnoga spasa, uz kasnije njemačke upravitelje.

..............................na početak, pa zatvori

Država nije bila međunarodno priznata izvan okvira ratom uvjetovane njemačke i talijanske utjecajne sfere. Iako je uspostava same hrvatske države, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, u hrvatskoj javnosti bila pozdravljena, već prvi koraci vlasti doveli su do širokog razočaranja takvom krnjom NDH. Uz goleme teritorijalne gubitke u korist Italije, Pavelić je kao poglavnik uspostavio diktatorski represivni režim sa zabranom svih stranaka osim Ustaškog pokreta. Zatvoren je i vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, a ni Sabor nije djelovao.

Na području NDH ustaški pokret provodio je nacističke ideje te je zbog rasnih zakona i vjerskih razlika stradalo mnogo Židova, Srba i Roma. Žestoko su progonjeni svi protivnici političkog režima: četnici, partizani, antifašisti i pogotovo komunisti. Kao reakcija na politiku terora ustaškog režima i de facto okupaciju proklamiranih saveznika, Njemačke i Italije, na području NDH ubrzo se razvio Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom Komunističke Partije Jugoslavije.

Nezadovoljstvo je rezultiralo pobunama, tako da je već potkraj 1942. vojska NDH stavljena pod njemačko vojno zapovjedništvo. Slomom fašističke Italije i njezinim prelaskom na stranu Saveznika tijekom 1943. javljaju se pokušaji da tako postupi i NDH. U njima isprva sudjeluje i Pavelić, no kako oni uključuju njegovo povlačenje, odustaje. Njihove zagovornike (urota Lorković-Vokić) zatvara i u travnju 1945. daje ih smaknuti. Ustaška je vlada napustila Zagreb 6. svibnja 1945, neposredno prije ulaska partizanskih jedinica 8. svibnja 1945. Većina preostale ustaške i domobranske vojske, s izbjeglim civilima, dospjela je do Austrije, te se 15. svibnja 1945. predala britanskim vojnim predstavnicima, koji su ih zatim prepustili jugoslavenskoj partizanskoj vojsci. To je rezultralo Bleiburgom i Križnim putem. U hrvatskoj je publicistici to označeno kao Svibanjska katastrofa.

..............................na početak, pa zatvori

Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ) ime je države u prijelaznom razdoblju između Prve (stare) Jugoslavije i Druge (nove, Titove) Jugoslavije, od drugog zasjedanja AVNOJ-a 29. studenoga 1943 do 29.studenog 1945. Ime se pojavljuje nakon što je kralj Petar II. Karađorđević pristao na formiranje kraljevskog namjesništva, koje zatim daje mandat Josipu Brozu Titu za formiranje privremene vlade. Nova vlada nije prisegnula "kralju i narodu", nego samo "narodu". Ime države promijenjeno je, iako monarhija (makar službeno) nije ukinuta. Ostala je na snazi odluka AVNOJ-a o zabrani povratka kralja u zemlju, te dogovoreno da će se to pitanje riješiti demokratskim putem po završetku rata. Istaknuto je federativno uređenje. Hrvatska je konstituirana kao Federalna Država Hrvatska (FDH, kraće Federalna Hrvatska), usprkos još uvijek postojanju separatističke tvorevine NDH. KPJ je preuzela svu realnu vlast i ubrzo eliminirala sve građanske političare iz političkog života.
DFJ bila je sastavljena od šest Federativnih Država.

Ustavotvorna skupština je 29. studenoga 1945. donijela odluku o ukidanju monarhije, te ime države promijenila u Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Novo je ime ozvaničeno tek Ustavom od 31. siječnja 1946.
FNRJ bila je sastavljena od šest Narodnih Republika.

Ustavom od 7. travnja 1963. država se zove Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ).
SFRJ bila je sastavljena od šest Socijalističkih Republika. Josip Broz Tito proglašen je doživotnim šefom države...

...

Politika? Svega je tu bilo...
Komunisti su obećali hrvatskom i drugim pokorenim narodima da će poslije 2 svjetskog rata imati svoje države. Imali su ih, ali nacionalno pitanje nije bilo riješeno. Neki su napisali da je umjesto demokracije postojala diktatura uske partijske grupe sa Maršalom Titom na čelu. Prohrvatski komunisti bili su odstranjeni ili likvidirani (Andrija Hebrang), Katolička crkva proganjana (zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio je osuđen na robiju), puna ravnopravnost nacija postojala je samo formalno.
Godine 1966., Tito je odstranio nositelja prikrivenog velikosrpskog programa, Aleksandra Rankovića. Hrvatski intelektualci, koji su željeli samo poštenije odnose unutar Jugoslavije, 1967. godine izdali su Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju je potpisao i najugledniji hrvatski pisac lijeve orijentacije Miroslav Krleža. Protivili su se ortodoksni komunisti, tzv. Jugoslaveni s Titom i Vladimirom Bakarićem na čelu i slomili »Hrvatsko proljeće« potkraj 1971. U Karađorđevu je 2. prosinca 1971. osuđen »hrvatski nacionalizam«, vodstvo Komunističke partije Hrvatske (Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i dr.) morali su odstupiti. Počela su uhićenja, zatvaranje, proganjanje mnogih Hrvata te su mnogi morali pobjeći u inozemstvo. Smijene su bile u kulturnim, znanstvenim pa i gospodarskim institucijama, Matica hrvatska je raspuštena, tobože kao nacionalistička ustanova. Stoga je sastanak šefova Komunističke partije u Karađorđevu dobio naziv »sječa« hrvatskih kadrova. Tamnice su bile pune, a neki intelektualci su odležali u njima i do 10 godina (Marko Veselica) Neke je Hrvate poubijala UDBA (tajna policija) u inozemstvu (Bruno Bušić).
Tito i Centralni komitet Partije izvršili su čišćenja i u Srbiji i Sloveniji, no ne tako drastična.
Trebalo ne neko vrijeme da Josip Broz Tito shvati da se uz demonizaciju svega hrvatskog, provodi srbizaciji Jugoslavenske narodne armije, diplomacije, uopće sve politike gdje se odlučivalo. Inicirao je donošenje Ustava 1974. u koji su ušli ustavni amandmani iz 1971. Po tom Ustavu su uvedeni paritetni odnosi između republika, konsenzus u odlučivanju, a Kosovo i Vojvodina, dotad pokrajine, dobile su gotovo status republika. Socijalistička Republika Hrvatska definira se u tom Ustavu kao država i samoupravna zajednica. Kažu da je taj ustav bio konfederativni. Ipak, bilo je to mrtvo slovo na papiru sve dok je živio Tito do 1980., a onda se sve više počelo raspravljati o odnosima među republikama i o potrebi stvarnog federalizma, čak i konfederalizma.
Nakon Titove smrti, dolazi na red tzv. kosovsko pitanje. Kosovo, pokrajina u okviru Srbije, sa skoro 90% albanskog pučanstva, zahtijevalo je posebnu republiku, a najradikalniji dio i odcjepljenje. Srpsko, komunističko vodstvo sa Slobodanom Miloševićem na čelu to ne dopušta nego oživljava program s parolom: "Svi Srbi u jednoj državi", kojeg podržava od 1986. i Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), a od 1987. i Srpska pravoslavna crkva. Ukinute su autonomije pokrajina Kosova i Vojvodine, pridobijeno je vodstvo Crne Gore, a 1989. kad se na Kosovu slavila 600. obljetnica srpskog poraza protiv Osmanlija, Slobodan Milošević je otvoreno najavio velikosrpski program koji će Srbija uz pomoć Crne Gore i Jugoslavenske narodne armije ostvariti milom ili silom. Najava velikosrpskog programa, koja je bila ujedno i prijetnja dotadašnjoj višenacionalnoj Jugoslaviji, zbila se upravo u doba rušenja Berlinskog zida, sloma komunizma u istočnoj Europi, te početka raspada višenacionalnih država kakve su bile SSSR i Čehoslovačka 1989. godine.

I tako, malo po malo, raspala se Juga...

Razdor je nastao 1990. kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade: Srbija je htjela centraliziranu federaciju kako bi zadržala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok su Slovenija, Hrvatska te Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju odnosno veću autonomiju. Hrvatska, Slovenija i Makedonija nakon toga proglašavaju neovisnost 1991., a 1992. Bosna i Hercegovina.
JNA je preoblikovana u srpsku vojsku i stavljena u funkciju krnje Jugoslavije ili proširene Srbije. Srpski politički i vojni vrh (JNA) nastojao je savezne države zadržati silom u Jugoslaviji: ubrzo nakon proglašenja neovisnosti počeo je desetodnevni rat u Sloveniji (od 27.6. do 07.7.1991. desetodnevni rat JNA i Slovenije sa ljudskim žrtvama: 76 mrtvih, od toga 45 pripadnika JNA, 19 Slovenaca i 12 stranih državljana), a zatim rat u Hrvatskoj (1991.-1995). Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) je sukob Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ipak, Slovenija i Hrvatska te Bosna i Hercegovina stekle su neovisnost i priznanje od međunarodne zajednice. Vojni vrh djelovao je u tim sukobima bez suglasnosti vrhovnog zapovjednika, predsjednika SFRJ, Stjepana Mesića.
Konačno, 3. listopada 1991., nakon odlaska četvero od osam predstavnika predsjedništva SFRJ sa sastanka Predsjedništva SFRJ: Janez Drnovšek (Slovenija), Stjepan Mesić (Hrvatska), Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić Bogićević (Bosna i Hercegovina) - krnje predsjedništvo, tzv. "srpski blok" - Borisav Jović (Srbija), Branko Kostić (Crna Gora), Jugoslav Kostić (Vojvodina) i Sejdo Bajramović (Kosovo) - pod de facto kontrolom Slobodana Miloševića, preuzelo je potpunu vojnu i financijsku kontrolu nad vojskom Jugoslavije.

Treća Jugoslavija je "živjela" još neko vrijeme. Srbija i Crna gora, bile su još neko vrijeme skupa, od 1992.-2003. pod imenom Savezna Republika Jugoslavija. Mijenjaju ime u Srbija i Crna Gora, a referendumom o samoodređenju u Crnoj Gori 21. svibnja 2006., razilaze se i oni.
Srbija je ukinila autonomiju na Kosovu, dolazi do oružanog otpora Albanskog stanovništva 1997. i intervencije NATO-a 1999. Kosovo je postalo međunarodni protektorat. U veljači 2008. Skupština Kosova proglasila je Republiku Kosovo, koju je dosad priznalo 85 država članica UN-a i Tajvan.

..............................na početak, pa zatvori

3. listopada 1991., sa sastanka Predsjedništva SFRJ otišlo je 4 od 8 predstavnika predsjedništva SFRJ... dogovora nije bilo...
7. listopada 1991., prestao je vrijediti tromjesečni moratorij. Istoga dana, JNA je iz zrakoplova raketirala predsjedničku rezidenciju Banske dvore s namjerom likvidacije prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
8. listopad slavi se kao Dan neovisnosti. Hrvatski je sabor 8. listopada 1991. na sjednici u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici, jednoglasno raskinuo sve državno-pravne veze na temelju kojih je Hrvatska s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ. Kako se Hrvatska udruživala 1918. i ponovo 1945. godine, tako se 1991. i razdružila.
Do kraja 1991. Hrvatsku je priznalo 6 zemalja, do kraja siječnja 1992. njih još 38. itd... Tadašnjih 12 članica EU priznalo je Hrvatsku 15.01.1992. te se taj dan obilježava kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
22. svibnja 1992. na sjednici glavne skupštine UN-a, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Ujedinjenih naroda zajedno sa Slovenijom te Bosnom i Hercegovinom.

Još tijekom 1990, u doba raspadanja SFRJ, srpski nacionalni projekt pokušao je stvoriti Srbiju većih teritorijalnih dimenzija nego je bila u AVNOJevskim granicama Jugoslavije. Kanilo se pripojiti sva područja izvan ondašnje SR Srbije na kojima su živjeli Srbi, ignorirajući međurepubličke granice koje su raspadom Jugoslavije postale međudržavnim granicama.
Domovinski rat je bio obrambeno-osloboditeljski, oslobodilački rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih snaga i to ekstremista u Hrvatskoj, iz BiH, JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990.

. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, a od kolovoza 1991. prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija.

U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji.
. Operacija Bljesak /Flash/ vojno-redarstvena je akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH. Započela je 1. svibnja 1995. u 05:30 sati, kada su hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom akcijom oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. U samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Akcija Bljesak bila je u vojnom smislu nastavak uspješne vojne operacije Otkos 10 iz prosinca 1991. kada je oslobođen veći dio zapadne Slavonije. Potpuno oslobađanje zapadne Slavonije u zimu 1991. spriječilo je potpisivanje Sarajevskog sporazuma i dolazak mirovnih snaga UN-a. Tijekom akcije Bljesak, srušen je zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju. Odgovor na operaciju Bljesak bili su teroristički napadi na civilne ciljeve u hrvatskim gradovima. Građani Zagreba napadnuti su raketama s kazetnim punjenjem, a građani Karlovca i Siska topničkim granatama.
. Operacija Oluja /Storm/ (4. kolovoza 1995. u 05:00 sati − 7. kolovoza 1995.) je velika vojna operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Oluja je uz Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).

Što je bila Krajina t.j. Vojna krajina u srednjem vijeku?

Vojni kraj, Vojno područje ili Vojna krajina, povijesni je pojam koji je nastao u vremenima osmanlijskih osvajanja Balkana. Može se reći da su turski upadi u Hrvatsku počeli 1414. godine, intenzivirali se tijekom 15. i 16. stoljeća. Sredinom 16. stoljeća došlo je do osnivanja posebnog vojno-teritorijalnoga dijela koji je postepeno sve više potpadao pod komandu Bečkoga dvora i Ratnoga vijeća, a glavi mu je cilj bio stvaranje protuturskog vojnog obrambenog pojasa. Područje Vojne krajine nastalo je od dijelova Hrvatskog kraljevstva koje je borba protiv Osmanlija silom događaja postupno izuzimala iz jurisdikcije Hrvatskoga sabora i bana te je stavljala pod izravnu upravu Habsburgovaca i austrijske vojne uprave.
Službenim početkom postojanja Vojne krajine može se smatrati podjela Vojne krajine na Hrvatsku i Gornjo-slavonsku, koju je izvršio 1553. vrhovni krajiški komandant Ivan Lenković, te odluka Sabora zemalja unutrašnje Austrije iz 1578. godine. Upravo je način financiranja vojne uprave stvarao velike teškoće jer te dvije zemlje feudalnog ustroja nisu nikada imale dovoljno sredstava za financiranje profesionalne vojske.
Austrijanci su izravno upravljali sa Krajinom iz Beča, ali Krajina nikada nije postala kraljevska zemlja. Prestankom vojne opasnosti od Turskog carstva, nestalo je potrebe za održavanjem posebne vojne uprave i vojna uprava se ukida između 1869 and 1871. Godine 1881. Vojna krajina se ukida i pripojena je teritoriju civilne Hrvatskoj. Teritorijalno, zemljopisno, geografski, kako god, u Hrvatskoj se niti prije osnivanja vojno-obrambenog pojasa za obranu od turskih osvajača, a niti nakon njegovog ukidanja, nije se označavalo zemljopisno područje koje bi se zvalo "Vojna krajina" ili samo "Krajina".

Što je trebala bila Krajina krajem 20. stoljeća?

Upotreba pojma "Krajina", trebala je implicirati kako je nakon ukidanja Vojne krajine i dalje t.j. između 1881. i 1991. postojalo zemljopisno područje k tomu još kao i nekakav nacionalni entitet, dio Hrvatske kao "corpus separatum" odvojeno tijelo sa nekakvim posebnim vlastitim identitetom. Tu se radi o ideološkoj fantaziji srpskih ekspanzionističkih krugova, koji su tijekom kasnih 1980-ih radili na teritorijalnom raspadu Hrvatske s ciljem postupne inkorporacije osvojenoga i etnički očišćenoga područja u državni ustroj buduće proširene Srbije. Stoga je pojam Krajina, izvan područja srpske iredentističke ideologije, prazan i besmislen.
Krajina je naziv srpskog ekspanzionističkoga projekta koji je pokušao spojiti tri sastavnice:
1) povijesnu Vojnu krajinu u kojoj su Srbi uvijek bili etnička manjina
2) područja poput dijelova sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, no koja nisu bila dijelom povijesne Vojne krajine
3) područja koja su graničila sa Srbijom i u kojima su Srbi bili znatna manjina, a koja nisu bila dijelom povijesne Vojne krajine, niti su imali srpsku etničku većinu, no bili su, zbog blizine granice sa Srbijom, iskoristivi za vojnu agresiju iz države Srbije.
Cijeli je plan imao samo jedan cilj: izdvajanje što više Srba iz jurisdikcije Republike Hrvatske, teritorijalno okljaštrenje hrvatske države i uključivanje odvojenih dijelova Hrvatske u zamišljenu proširenu Srbiju u za to pogodnoj budućnosti. Stoga pojam "Krajine", čak i kao oznaka za srpske nacionalne aspiracije u Hrvatskoj prije pokreta kojeg je vodio Slobodan Milošević, ne postoji i neće biti u uporabi za opis kratkoživuće "Republike Srpske Krajine".

*******************************************************
Republika Hrvatska - državni ustroj od 30.12.1992.
Hrvatska je podijeljena na dvadeset županija i Grad Zagreb koji ima status županije. Županija obuhvaća više prostorno povezanih općina i gradova na svom području. Županija (lat. comitatus; mađ. megye; eng. county) oblik je teritorijalno-političke izgradnje hrvatske države. Županija čini jedinicu lokalne uprave i samouprave.
Općine i gradovi, prema Ustavu, jedinice su lokalne samouprave i čine najnižu razinu samouprave.
Godine 2006. hrvatski je Sabor donio novi Zakon prema kojemu Hrvatska ima ukupno 127 gradova i 429 općina.

..............................na početak, pa zatvori